95. obljetnica rođenja Ivana Rabuzina

95. obljetnica rođenja Ivana Rabuzina

24.3.2016.

Ivan Rabuzin (Ključ, kod Novog Marofa, 27. ožujka 1921. — Varaždin, 18. prosinca 2008.) rođen je u obitelji rudara. Pučku školu pohađao je u Remetincu, a stolarski zanat izučio je u Zagrebu i Zemunu. Majstorski odjel Obrtne škole u Zagrebu završio je 1947. Kao stolar radio je od 1950. do 1963. godine. Crtati je počeo 1944, slikati 1945, a 1946./1947. pohađao je večernji tečaj crtanja, gdje mu je nastavnik bio Kosta Angeli Radovani. Likovni počeci obilježeni su mu mimetičko-realističkim nastojanjima, uz neke tekovine postimpresionizma.
Godine 1958. počeo je surađivati s Galerijom primitivne umjetnosti u Zagrebu, a osobni stil, tematiku i poetiku pronašao je 1959. godine (Orehovečki bregi, 1959, HMNU; Možđenske šume, 1959, HMNU). Otada slika prepoznatljive lirske, idealizirane pejzaže, koji se zasnivaju na nizanju krugova i kružnih oblika, a zrače optimizmom i duhovnošću. Za Rabuzinovo otkriće i afirmaciju osobito su zaslužni kritičari M. Bašičević (tada kustos GPU) i R. Putar. Već je prvom samostalnom izložbom 1960. u Galeriji primitivne umjetnosti u Zagrebu postigao velik uspjeh. Modernost njegova izraza prepoznala je avangardna grupa Gorgona, koja mu je 1961. priredila samostalnu izložbu u svom prostoru, Galeriji Šira u Zagrebu. Nakon izlaganja u Galeriji Mona Lisa u Parizu 1963, postao je profesionalni slikar i posve se posvetio umjetnosti.
Sve mu se kompozicije temelje na nekoliko osnovnih motiva: Suncu, oblacima, brežuljcima, drveću i cvijeću, kojima se ponekad pridružuju i kućice. Prevladavaju simetričnost i geometričnost kao izrazi ideala reda, mira i sklada (Moj zavičaj, 1961, HMNU; Šume, 1962, HMNU; Veliki oblak, 1966; Velika šuma, 1966, HMNU; Veliki vrt, 1967). "U njegovoj su predodžbi sve pojave svedene na jednostavne geometrijske oblike: kuglasti brežuljci očvršćeni su zrakastim ploštinama oranica, sela su opasana stožastim oblicima, a posvuda se u poretku stvari razabiru koncentrični smjerovi" (V. Horvat Pintarić, 1964).
Temeljni je i povlašteni umjetnikov oblik krug, koji ima značenje savršenosti, cikličkog kretanja bez početka i bez kraja (Zelene šume, 1965, HMNU; Oblaci, 1979, Muzej naivne i marginalne umetnosti, Jagodina).
Zbog naglašene stilizacije, geometrizacije i apstrahiranja, djela mu ponekad balansiraju između prepoznatljivog i apstraktnog (Na bregovima – prašuma, 1960, HMNU; Pejzaž sa sedam bregova, 1966; Crvena zima, 1966). Iako se u slikanju pejzaža inspirirao stvarnim zagorskim bregovima, šumama, poljima i raslinjem, rezultati su uvijek izmaštane vizije, sa slobodnim rasporedom elemenata i odnosima veličina (Rijeka, 1960, HMNU; Stara Bednja, 1961; Put u bregove, 1964; Zelena polja, 1968; U bregovima polje, 1968; Cifrekov brijeg, 1970, HMNU).
Cvjetovi su često istaknuti bojom, smještajem u slici ili veličinom, čime je naglašeno njihovo simboličko značenje i važnost (Aleja, 1962. HMNU; Bijeli cvijet, 1962, MG, Zagreb; Otoci, 1963, HMNU; Tri cvijeta, 1963, HMNU; Noćno cvijeće, 1981), a ponekad se mimikrično stapaju s brežuljcima, oblacima i Suncem (Moj svijet, 1962, HMNU; Sunce i cvijet, 1967; Na brijegu cvijet, 1969).
Motiv Sunca ima veliku važnost kao izvor svjetlosti, topline i života, a sunčevo zračenje simbol je prosvjetljenja (Zora, 1963, HMNU). Spuštanje Sunca na zemlju, te izjednačavanje visinom i veličinom s brežuljcima, izraz je umjetnikovih humanističkih načela (Prilaz mom domu, 1962; Prizemljeno Sunce, 1987, HMNU). Osim Sunca, često je i druge pojave u prirodi – cvijeće, brežuljke – slikao kao da emaniraju svjetlost, prikazujući svjetlost kao svijetle točkice koje se od njih šire.
Za cijeli Rabuzinov opus karakteristični su obli, meki oblici i svijetle boje, koji sugeriraju lirsku nježnost. Rafinirani kolorit ostvaruje brojnim nijansama i gotovo neprimjetnim gradacijama boje. Pojedinim elementima slike ponekad oduzima predmetnu, lokalnu boju i daje novu radi harmoničnosti i uravnoteženosti kompozicije ili ritmiziranja.
Najviše je slikao uljem na platnu, a povremeno se bavio akvarelom, crtežom i grafikom (bakropisom i serigrafijom). U akvarelima (Šume, 1962, HMNU; Okrugla šuma, 1984) i akvareliranim bakropisima Rabuzinov lirski senzibilitet još je naglašeniji nego u uljima, jer mu pogoduje prozračnost same tehnike. Najčešće kontrastira tople i hladne boje te tako ističe elemente koji su mu posebno važni i dragi.
U crtežima osobito dolaze do izražaja strukture i ritmizacija prikazanih oblika (Bregovi, 1960, HMNU; Prašuma, 1960, HMNU; Maslačci, 1975); redovito su građeni od čistih i tankih linija, bez sjenčanja.
Grafika je Rabuzinu način prijenosa slikarskih i crtačkih invencija u novi medij. Mogućnosti eksperimenta koje nude tehnike dubokog tiska nikad ga nisu ozbiljnije zaintrigirale; daleko su mu važniji uvijek ostali koncept, sadržaj i duhovnost djela (Prizemljeno Sunce, 1987, HMNU; Drvored, 1986; Šumica, 1988; Šumski cvijet, 1989).
Izdao je osam samostalnih grafičkih mapa (Zagreb 1973, serigrafije, s predgovorom V. Crnkovića; Milano 1973, litoserigrafije, sa stihovima R. Carrierija; Milano 1979, serigrafije, s predgovorom V. Horvat Pintarić; Zagreb 1985, serigrafije, s predgovorom J. Škunce; Malmö 1988, litoserigrafije, s predgovorom G. Bråhammara i stihovima A. Lundkvista; Lugano 1989, serigrafije, sa stihovima G. Mascionija; Ključ 1996, akvarelirani bakropisi, s predgovorom V. Crnkovića; Zagreb 1998, offset reprodukcije i bakropis, s predgovorom V. Crnkovića), a sudjelovao je i u četrnaest mapa grupe autora.
Njemačka tvornica porculana Rosenthal angažirala ga je 1976, uz Vasarelyja i Dalija, u dizajnerskom oplemenjivanju porculana. Početkom 80-ih započeo je suradnju s francuskom manufakturom za izradu tapiserija La Lisse d''''Aubusson. Prema njegovim je nacrtima 1980. izrađena velika svečana zavjesa za kazalište Takarazuka u Tokiju, a 1983. tapiserija u predavaonici Muzeja moderne umjetnosti Saitama, u Urawi, u Japanu.
Okušao se i kao scenograf (Loptica-hopsica, Komorna pozornica SC-a, Zagreb 1967; Krapina ''''70, Festival kajkavske popevke, Krapina 1970; Dva javora, ZKM, Zagreb 1972; Z mojih bregov, HNK, Zagreb 1973; Opereta, Slovensko narodno gledališče, Ljubljana 1974; Licitarsko srce, HNK, Zagreb 1975; Gastarbajter, Narodno pozorište, Banja Luka 1976; Đavo u selu, HNK, Split 1986; Ero s onoga svijeta, HNK, Osijek 1990) te krajem devedesetih kao dizajner dekorativnih tkanina i namještaja.
Ilustrirao je slikovnice Gustava Krkleca (Pod Gupčevom lipom, Zagreb 1977) i Ante Gardaša (Sunčanin cvijet, Zagreb 1990). Posvećene su mu dvije zbirke pjesama (Oči raja / Hommage à Rabuzin grupe autora, Ključ 1991; Hommage à mon ami B. Pavlovića, Zagreb 1993).
Objavio je ilustriranu zbirku autobiografskih zapisa i pjesama Nedjeljni zapisi 1944-1994. (1994) te zbirku pjesama Ivan Rabuzin / Pjesme i slike (2001).
U dva je mandata bio zastupnik u Saboru Republike Hrvatske (1993-1999).
Prestao je slikati 2002. godine, nakon što je teško obolio.
Djela mu se nalaze u fundusu Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti, Zagreb; Moderne galerije, Zagreb; Museum Charlotte Zander, Bönnigheim; Musée International d'Art Naïf Anatole Jakovsky, Nice; Museum am Ostwall, Dortmund; Muzeju savremene umetnosti, Beograd; Muzeju naivne umetnosti Ilijanum, Šid; Muzeju naivne i marginalne umetnosti, Jagodina.
O njegovu djelu objavljeno je 14 monografija, snimljeno je 11 filmova, priređeno mu je više od stotinu samostalnih izložaba, a sudjelovao je na nekoliko stotina skupnih nastupa. Dobitnik je Nagrade Varaždinske županije za životno djelo 1996.
Ivan Rabuzin je "klasik hrvatske moderne umjetnosti i svjetske naive, jedan od najvećih lirskih slikara 20. stoljeća" (V. Crnković, 2012), "jedini u naivnom slikarstvu doslovno preobrazuje sve razine tradicionalne slike – od najmanje čestice izgradnje (točke boje) do organičke kompozicijske cjeline" (R. Ivančević, 1988). Već je zarana prepoznat kao "najzanimljivija pojava među 'primitivcima' unutar našeg horizonta" (R. Putar, 1960) i "jedan od najosebujnijih naivnih slikara" (B. Kelemen, 1966) te je smatran "najprogresivnijim naivnim umjetnikom u nas, bez sumnje svjetskog značaja" (D. Glavan i Z. Kuzmić, 1970). Rabuzin je "jedan od najvećih svjetskih majstora idile" (T. Šola, 1986) i "jedan od onih malobrojnih suvremenih slikara koji su cjelini svojih ostvarenja dali tako osobnu i uvijek prepoznatljivu mjeru da zaslužuju da im ime preraste u atribut" (T. Maroević, 1987). 
Međunarodna kritika ocijenila je da "ima izvanrednu maštu, kakvu nismo vidjeli poslije Carinika Rousseaua" (R. Charmet, 1963), da je "naivac broj jedan u Jugoslaviji i svakako među prvima u svijetu" (G. Vigorelli, 1970), "jedan od najvećih naivnih slikara svih vremena i zemalja" (A. Jakovsky, 1972), "Rabuzin je nevjerojatno moderan slikar koji je krenuo samosvojnim, krajnje originalnim putem" (P. Espeland, 1982), "velik slikar-pjesnik, moderni pjesnik proljeća" (G. Barigazzi, 1988).
                                   
Svjetlana Sumpor 

Kontakt

Hrvatski muzej naivne umjetnosti
Sv. Ćirila i Metoda 3,
Gornji grad
10000 Zagreb, Republika Hrvatska
OIB: 57897955082
tel/fax: +385.1.4851911
            +385.1.4852125
e-mail: info@hmnu.hr

Info


Muzej je od 1. 1. 2020. zatvoren za posjetitelje.  


Ova stranica koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Za nastavak korištenja web stranice kliknite na "Slažem se". Postavke kolačića mogu se konfigurirati u vašem web pregledniku, a više informacija potražite ovdje. Slažem se